Nedavno se slikar iz Bara Goran Ćetković po prvi put predstavio likovnoj publici u Beogradu. U prestižnoj galeriji „Singidunum” izložio je 26 ulja na platnu, manjeg i većeg formata, iz ciklusa slika „Glasovi tišine”. U ime Ambasade Crne Gore publici se obratio Ivan Ivanišević, a u ime galerije kustos Maja Škaljac Stanošević. Izložbu je otvorio istoričar umjetnosti i književnik Dragan Jovanović Danilov.
– Svima nama koji slikamo prijeti velika opasnost da budemo zatrpani vavilonskim pijeskom slika naslikanih prije nas. Zato treba naći sopstveni način kako prikazati ljudsko lice, a Goran Ćetković je u tome u potpunosti uspio. Naime, ovo nije ni Dado Đurić, nije ni lice Uroša Toškovića, ovo je njegovo lice, koje je on iznjedrio iz nekog tamnog dubokog ogledala koje se nalazi u njemu samom. On nas uvlači u vrtlog lica nastalog iz nekog ekspresivnog kovitlaca. To su portreti u kojima se ogledaju vrtlozi u dušama ljudi, na samoj granici između figurativnog i apstraktnog – kazao je Danilov.
Ćetković kaže da je kao autor veoma zadovoljan izložbom zbog brojne publike koja je posjetila izložbu na samom otvaranju.
– Takođe mi je veoma drago i što su na izložbi prisustovali istaknuti slikari, kolege iz Beograda i istoričari umjetnosti. Veoma sam zadovoljan i medijskim predstavljanjem otvaranja izložbe, a i kasnije u toku trajanja. Likovnoj publici u Beogradu sam se predstavio ciklusom slika „Glasovi tišine”. Što se tiče tematike i dalje ostajem dosledan vječnoj temi, temi čovjeka. Ono što me prvenstveno interesuje jeste ekspresivnost, dinamika i psihologija portreta. Pored toga, na slikama ima momenata fantastike. Kad se posmatraju iz blizine slike djeluju skoro apstraktno, što smo udaljeniji od njih bivaju sve trodimenzionalnije i plastičnije – ispričao je Ćetković.
Prema riječima istoričara umjetnosti Ljiljane Zeković, Goran Ćetković je nesumnjivo jedan od najizrazitijih i najubjedljivijih ekspresionista savremenog crnogorskog slikarstva.
– On je stvaralac izuzetnog likovnog senzibiliteta, ali i humano biće koji nam svojim slikama skreće pažnju na usamljenog čovjeka današnjice koji je izgubio identitet i dušu u svijetu kojim vladaju načela društvenog otuđenja i etičke ravnodušnosti... – kaže ona.
Mr Lucija Đurašković, istoričar umjetnosti, objašnjava da se u cjelini gledano, slikarstvo Gorana Ćetkovića bavi jednim pitanjem, a to je pitanje čovjeka, današnjeg čovjeka i opstanak njegovog duhovnog bića u ovom svijetu u kome ljudske vrijednosti blijede i, gubeći se, polako nestaju. Ono predstavlja, sa jedne strane, manifest samootuđenja kao, istovremeno, i muk i krik sumornih lica, lica koja odražavaju bolnu istinitost potrebe za pražnjenjem/čišćenjem od nataloženog nezadovoljstva sunovratom svakodnevnice, a sa druge, vid jedinstvenog umjetničkog otpora prema tim razornim pojavama u savremenom društvu, čime je otvorio put novim strujanjima i tendencijama u postmodernoj crnogorskoj likovnoj sceni... – ističe mr Lucija Đurašković.
Rođen 1975. u Kolašinu, Ćetković već godinama živi i stvara u Baru i Sutomoru, gdje je i zaposlen kao likovni pedagog. Diplomirao je slikarstvo na FLU na Cetinju, u klasi profesora Nikole Gvozdenovića. Dobitnik je godišnje nagrade galerije „Spinaker” na izložbi studenata završne godine FLU, te nagrade za slikarstvo ULUCG „Milunović, Stijović, Lubarda” za 2016. po izboru međunarodnog žirija za sliku „Filozof”. Izložba u Beogradu mu je 22. samostalna, a izlagao je na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu.
D.S.
Slikar koji vjeruje u slikarstvo
U katalogu za izložbu u Beogradu Dejan Đorić je, između ostalog, napisao:
„Evo, dakle, majstora iz mitskog zavičaja, iz rajske i paklene Crne Gore, u kojoj se spajaju opori, mirisni i zamamni sunčani Mediteran sa mjesečevim planinskim kršem. Evo slikara koji vjeruje u slikarstvo i ne čini ništa osim što se vraća ka izvornom, evo čovjeka. Ne znamo da li Ćetković slika likove ili ličnosti, to je kod njega teško utvrditi, ali pojedini od njih su vlažni kao da dolaze iz pećine, kao da su ugledani u prvim vodama, na dnu začaranog jezera, Vučjeg dola ili Luciferovog bunara, odakle im predstoji uzdizanje ka svjetlosti i slici”.